Tradicionalna kuhinja

Tradicionalna kuhinja je knjiga autora Llilli Koci i Marijan Grakalića.

Mnogi bi se mogli upitati čemu ova kuharica. Prisjetimo se kako u obraćanju Ocu Gospodin Isus Krist moli: ”Kruh naš svagdanji, daj nam danas Gospodine”, pa tako kao odgovor na tu dvojbu odgovara već temeljna katolička molitva. U njoj je također posvjedočeno kako naš zemaljski život ovisi i o kruhu i o duhu, dakle o hrani kao onom što je ujedno i sveto, pa baš zato ako je dijelimo s onima koji je nemaju dovoljno ne samo da činimo i dobra dijela već i slavimo Boga.

U prigodnim se blagdanima blagovanjem ili odricanjem od kruha odnosno hrane također vidi odnos prema Bogu. On je također očit i u postu ili askezi koja može biti dnevna, tjedna, mjesečna ili višegodišnja, i gdje se na taj način pripremamo za susret s Bogom. Već sami počeci kršćanstva povezani su s askezom i običajima i pravilima odricanja od hrane i strogim asketskim životom koji je bio propisan ako se željelo doseći duhovne visine. Posebno nakon Milanskog edikta 311. godine dolazi do izražaja pripremanje puka da se kroz post bolje pripremi za blagovanje svetaka. Takav zanos kršćanske kulture postojao je i na istočnoj obali Jadrana u doba kada su na svoje plavo more došli Slaveni. Bizantski car Porfirogenet u svom ljetopisu ”O upravljanju carstvom” navodi da su naši preci bili pozvani od strane cara Heraklija VII. da nasele opustošenu zemlju i pomognu u njezinoj obrani, te su tako ubrzo prihvatili kršćanstvo.

Kršćanska kultura u raznim se svojim vidovima počela razvijati zajedno s narodom koji je baštinio zemlju bogate geografske razvedenosti i klimatskih uvjeta. Tako su se već od samoga početka kršćanska vjera ali i različiti oblici zemljopisnih zakonitosti odrazili u kulturnim i gastronomskim običajima hrvatskih plemena i njihovih zemalja. Sve do kraja Drugog svjetskog rata Hrvatska je bila uglavnom pobožna zemljoradnička zemlja, daleko od modernih industrijskih civilizacija i njihovih običaja. Moguće je da su se upravo zbog toga i pri stolu u našem narodu sačuvale one vrijednosti i ljepote koje su ponegdje drugdje zaboravljene.

I danas se možemo posvjedočiti o jednom gotovo transcendentnom odnosu prema vlastitoj zemlji, onda kada ratar prve brazde skida šešir i s grudom zemlje u ruci križa se pred još nevinim poljem i Bogom prije no što započne orati prvu brazdu. Onu za koju moli da će donijeti blagoslov proljetne sjetve i posvetiti plodove zemlje koju nam je Bog dao.

Jednostavna se pučka pobožnost značajno i bogato ogleda u svakodnevnom životu i pri stolu kojeg čine plodovi zemlje i mora, voda, rijeka, potoka, šuma ali i nebeskih visina. Običaji su tu vezani uz kalendara u kojemu su unutar svake godine istaknuti dani posvećenim najvažnijim svecima i važnim vjerskim svetkovinama. Posebno se ističu svečanosti kojima se obilježavahu i slave Božić, Uskrs, dan svih svetih, Velika Gospa, a za našu temu i blagdani kao što je dan sv. Martina kada s krsti vino, te dani sv. Lucije ili sv. Nikole kao svetaca važnih za djecu i njihov maleni život.

U središtu navada blagovanja ne samo da ukazuje molitva Očenaša koju smo već spominjali, već se ono u bitnome dotiče i misterija same katoličke euharistije vezane za zemaljski kruh i vino kao predodžbe nebeske krvi i tijela Kristova.

Upravo to značenje koje je vezano uz naša vjerovanja o tajanstvenoj ali i oslobađajućoj supstanciji koju posjeduju kruh i vino utjecalo je na razna pravila i običaje prilikom blagovanja kako za slave svetaca i svetih dana, tako i za svakodnevne običaje u hrvatskom narodu. Ogleda se to već u svakome poznatoj podjeli na posna i mrsna jela, na dane posta ali i na blago koje se iznosi na stol za svetaka.

Pripremajući ovu zbirku recepata našli smo se i u nedoumici čiji je uzrok u tome što mnoge moderne blagdanske gastronomske delicije nisu prije bile na tradicionalnom blagdanskom stolu, ali su proteklih desetljeća postale uobičajenima. S druge strane neka su se tradicionalna jela izgubila ili su se pak zadržala tek u malim i ruralnim sredinama.

Koristeći se raznim kuharicama, etnološkim i povijesnim knjigama, zapisima domaćica i božjih službenika po župnim kurijama i samostanima, došlo je do izbora jela koja pripadaju izvornoj tradicionalnoj hrvatskoj i albanskoj kuhinji te narodnom ukusu. Naravno, tu su i modernija jela koja se nisu dala izbjeći. Svi recepti prilagođeni su današnjem gastronomskom ukusu i navikama. Namjera je ove kuharice na kraju u tome da bude praktična.