Putopis:Albanija – Makedonija – Kosovo

Autor: Denis Vidović

Mirëdita!

Dobar dan! Dan kad me nazvala Ljiljana Koci, predsjednica Društva albanskih umjetnika Hrvatske - Dea, i rekla da ću putovati u Albaniju, Makedoniju i Kosovo zajedno s mladim Albancima; učenicima, studentima i zaposlenima pod pokroviteljstvom Vijeća albanske nacionalne manjine Grada Zagreba.

 Ja sam u busu trebao popuniti kategoriju književnika neredovitih prihoda i napisati putopis iz država koje ćemo posjetiti. Svi su se uvjeti urotili da budem sretan. Bio je to zaista dobar dan i kao takav se nastavio prelijevati u nadolazeće dane.

Ju baft mir, Shkodra!

U Albaniji me prvi dočekao Skadar, Shkodra (alb.). I to preukusno! Zupa je prvo jelo koje sam kušao u Albaniji. Radi se o tradicionalnoj albanskoj slastici od pudinga od vanilije i čokolade (ili topljene čokolade umjesto pudinga) koji se preliju preko biskvita. Zupa je obogaćena orasima i višnjama. „Zupa ist super!“ rekao bi jednom Goethe, da je probao Zupu. Žeđ sam utažio mineralnom vodom Glina. Bilo je lijepo vidjeti kako čak i u Skadru misle na taj gradić u Banovini, u Sisačko-moslavačkoj županiji. Obilaskom Skadra upoznao sam Migjenija, odnosno Millosha Gjergja Nikollu, albanskog kolegu po peru koji je živio i pisao u prvoj polovici 20. stoljeća. Vlasnici trafike u pješačkoj zoni Grada pokazali su se kao veliki ljubitelji književnih klasika. Na poleđini njihovog trgovačkog objekta nalijepljen je veliki poster koji je promovirao naslovnice književnih veličina kao što su Camus, lord Byron i Britney Spears. Večera u restoranu hotela u kojem smo bili smješteni bila je izvanredna. Za predjelo byrek me spinaq - pita sa špinatom, patëllxhan – patlidžan punjen rajčicom i lukom, qofte me spinaq – popečci od špinata i jaja, te kockice slanog albanskog sira, s uljem i začinima zapečene u glinenoj posudi. Za glavno jelo poslužen je pečeni krumpir i pečena pileća prsa u umaku od rajčice posuta naribanim sirom. Sir je očito prilično bitan dio albanske kuhinje jer je doručak uključivao barem šest vrsta sireva; od slanog kravljeg i kozjeg do svježeg, obogaćenih uljem i začinima. Ju baft mir! Dobar tek!

Agnes Gonxa Bojaxhiu

Albanka, ali istovremeno i Makedonka rođena u Skoplju, građanka svijeta koja mu je služila, svetica i katolička misionarka, osnivačica reda Misionarki ljubavi, dobitnica Nobelove nagrade za mir. Majka Tereza odraz je onog najboljeg od albanskog i makedonskog naroda. Gostoljubivost, srdačnost i želja da se pomogne potrebitima, ili meni, spetljanom turistu koji traži pravi smjer. Nije ni čudno da su njezini kipovi diljem Albanije i Makedonije, baš kao što aerodrom i autocesta obaju zemalja nose njezino ime.

„Ne možemo svi činiti velika djela, ali možemo činiti mala djela s velikom ljubavlju.“ MAJKA TEREZA

Gradonačelnik na određeno i gradonačelnik u Fušu

Drugog dana, put nas je vodio u Krujë i Fushë Krujë. Kruja, Krujë (alb.) proslavilo se kao rodno mjesto još slavnijeg vladara Gjergja Kastriotija, u albanskoj, ali i svjetskoj povijesti, najpoznatijeg kao Skenderbeg. On je albanski nacionalni heroj koji je svoju zemlju branio od Osmanlija i u Kruji ponosno stoji njegova utvrda, danas Skenderbegov muzej. Uokolo utvrde su male uske ulice oblikovane kaldrmom s trgovačkom i ugostiteljskom ponudom. Nisam uspio shvatiti je li Fuš Kruja također grad kao i Kruja ili prigradsko naselje, ali sam načuo da i Kruja i Fuš Kruja imaju gradonačelnika tako da je jedina razlika u tome što gradonačelnik u ovom drugom mjestu radi u Fušu.

Tirana: Od starijeg kamenog doba do mlađeg hrvatskog književnika

Glavni grad Albanije pun je šareno oslikanih fasada kojima je tadašnji gradonačelnik, a sadašnji premijer, Edi Rama od sivih zgrada komunističkog režima otimao radost danima što bježe. S grandioznog Skenderbegovog trga odšetao sam do drevne džamije u pješačkoj zoni. Nakon zanimljivog susreta i ćaskanja s dvije pokrivene curke iz Zavidovića i Marseillea zavirio sam u unutrašnjost stare utvrde kojoj danas šarolikost daju dućani i restorani. Unikatni muzej u samom centru Tirane uobličen je u atomskom skloništu izgrađenog za vrijeme diktatora Enver Hoxhe. Naime, neki ljudi skupljaju salvete, neki sličice Životinjskog carstva, a Enver je skupljao bunkere i atomska skloništa koje je manično gradio na neobičnim mjestima. Iako sam poželio ući u atomsko sklonište, bilo je zatvoreno jer je već prošlo 18:00 sati i Bruno Langer je otišao doma.

Besa

Vjera, zavjet, zadana riječ, sve je to besa. Albanac bi prije poginuo, nego prekršio besu. Ovaj samurajski pojam podsjetio me na japansku riječ giri, odnosno dužnost. Besa je duboko ukorijenjena u albanski karakter i objašnjava zašto su Albanci časni ljudi.

Ju lutem Durrës

Molim vas Drač, Durrës (alb.). Molim vas grad vrhunske riblje trpeze, Jadranskog mora, pješčane plaže, fenomenalnih konobara koji su pronašli moj izgubljeni mobitel i pomogli mi u pisanju ovog putopisa.

U Draču sam jeo albanski, odnosno svjetski!

Za predjelo pure patate me quofte peshku dhe gaforre – pohani riblji fileti i panirani račići na postelji od pirea od krumpira, filleto peshku me reduksion vere dhe limoni e shoqëruar me patate në furrë – riblji fileti u reduciranom umaku od limuna s pečenim krumpirima (jednostavna, a zanimljiva dekoracija od prženih špageta), i za desert tortë me rafaelo. Pojeo sam i komad torte kolegice i kolege za stolom. Jedino mi je žao što nije bilo više ljudi za mojim stolom, koji ne jedu tortu. Drugi put ću pomnije birati stol.

Jezerski pjesnik u Ohridu

Jen', dva, tri, jen' dva, jen', dva, jen', dva tri, jen',dva, jen' dva…

U Makedoniju i Ohrid ušli smo uz zvuke ezana s minareta i Dade Topića u mojoj glavi.

Tavče gravče s kolbas – tradicionalni makedonski zapečeni grah s kobasicom pojeo sam u jednom dijelu grada te odmah odjurio na gustu krem riblju juhu s komadićima ribe na suprotnom kraju, tik uz Ohridsko jezero. Dok sam čekao juhu, konobar mi je u maloj posudici donio nekakav svijetli neidentificirani namaz.

„Što je to?“ iznenadio sam se

„Ohridsko makalo.“

„A što je to?“ nije mi bilo ništa jasnije.

„Ne znaš što je Ohridsko makalo?“ pogledao me sažaljivo konobar, tako da sam potonuo još dublje u stolicu, i u makalo.

Ohridsko makalo vam je jedan nevjerojatan namaz ili umak koji se radi od češnjaka, ulja i malo soli. Postupak je istovjetan onom pri pravljenju majoneze, samo bez jaja. U zgnječeni češnjak dodaje se kap po kap ulja dok se umak ne počne zgušnjavati, a zatim se pojača mlaz ulja dok se ne dobije gusti preukusni umak. Služi se uz lepinju i bilo koje mesno ili riblje jelo.

Guštajući uz makedonske jestvine i čarobno Ohridsko jezero prvi put sam se osjećao kao jedan od Jezerskih pjesnika. Samo što čisto sumnjam da su ti derani u Engleskoj 19. stoljeća ovako dobro blagovali. Ohrid je jedan od rijetkih gradova na svijetu u kojem nisam zalutao jer sam slijedio upute Adele Hasković, stručne književne suradnice:

„Idi samo pravo, i negdje ćeš već stići.“

Veseli zubari tetovski

U Tetovu sam razgledao Šarenu džamiju iz 15. stoljeća, a zatim upoznao nevjerojatnog zubara iz 21. stoljeća. Motajući se centrom grada u potrazi za mjestom gdje bih se mogao olakšati ušao sam u čekaonicu privatne zubarske ordinacije. Kako nigdje na vidiku nije bilo zahoda, izašao sam. Odjednom me s vrata pozvao čovjek u trapericama i majici kratkih rukava:

„Mogu li ti kako pomoći?“

„Ne, hvala Vam. Sve u redu.“

„Ma reci, bilo što. Ako mogu na bilo koji način pomoći. Jesi gladan? Jesi žedan? Slobodno uđi.“

Pomalo zbunjeno, poslušao sam nepoznatog ljubaznog tipa i vratio se u ordinaciju. Unutra me s osmijehom dočekala zubarica u uniformi i neznanac u trapericama i majici kratkih rukava pokazao mi je gdje je WC. Kako je razgovor tekao dalje, ispalo je da je on zubar, a zubarica u uniformi njegova medicinska sestra. Pacijent u čekaonici nas je fotografirao, a veseli i srdačni zubar mi je na izlasku poklonio dvije litre soka i pozvao me da uvijek navratim kad opet dođem u Tetovo. Koji čudesan čovjek.

Skoplje

U glavnom gradu Makedonije sve je velebno. Glavni trg, zgrade, ogromni kipovi, među kojima dominira onaj Aleksandra Makedonskog, odnosno Aleksandra Velikog, jednog od najpoznatijih vojskovođa u povijesti. Zanimljivo je da ime albanske novčane jedinice lek potječe od skraćenog imena Aleksandra Velikog. S Trga možete prošetati prostranom šetnicom novog dijela Skoplja ili se preko mosta otisnuti u staru čaršiju s bezbrojnim dućanima i restoranima iz kojih se šire mirisi makedonskog roštilja i zapečenog graha s kobasicama ili ćevapima. Na spomenutom mostu upoznao sam gospodina koji je ’72. služio vojni rok u Delnicama. Kako sam i sam bio ročnik u knjižnici u Sisku, kroz razgovor i suze sjetili smo se naših vojničkih dana kad smo pod teretom oružja, ili u mom slučaju knjiga, gulili za domovinu. Bilo je zaista ganutljivo što smo se na istom mjestu okupili svi mi vojni veterani; čovjek iz Delnica, Aleksandar Makedonski i ja.

Skoplje je rodni grad Majke Tereze i u njemu je podignut muzej u njenu čast. Bilo mi je zanimljivo vidjeti fotografije iz njezinog djetinjstva i mladenaštva jer sam ju dotad imao prilike vidjeti samo kao staricu u redovničkom ruhu. Iznad muzeja Majke Tereze nalazi se kapelica u kojoj katolici mogu pronaći traženi duhovni mir. Na moje iznenađenje ulaz u ovaj muzej, kao i Muzej grada Skoplja, je potpuno besplatan. Ne mogu zamisliti koliko bi samo neki gradovi digli cijenu ulaznice da je jedna nobelovka čiji su lik i djelo poznati u cijelom svijetu rođena baš kod njih. U Skoplju me oduševila strpljivost i prijaznost vozača. Kad bih stao ispred pješačkog prijelaza, cijela kolona automobila bi se zaustavila da me propusti bez trubljenja, guranja ili nervoze. Na čaršiji, u starom dijelu Skoplja nastavio sam vlastitim izjeličkim stopama kušanja makedonskih juha s nesvakidašnjim prilozima. Ovaj put sam se odlučio za mesnu juhu s komadićima govedine uz koju mi je servirana lepinja i ljuta pečena paprika. U restoranu u kojem sam večerao s društvom iz busa obradovali su me baklava i kadaif u kombinaciji sa kuglom sladoleda. Jako ukusno. U knjižari sam kupio kuharicu s tradicionalnim makedonskim receptima. Nastojat ću sam ponoviti nešto od makedonske klope.

Napokon Kosovo!

Moja želja da posjetim Kosovo postoji već godinama. Bus nas je prvo doveo u mjesto Prekaz u kojem se nalazi Memorijalni kompleks „Adem Jashari“. Adem Jashari je osnivač i vođa Oslobodilačke vojske Kosova koji je u Prekazu pružio herojski otpor velikosrpskom agresoru. Ubijen je u napadu na vlastitu kuću zajedno s pedeset i šest članova svoje obitelji među kojima su bile i žene i djeca. Kuća je sačuvana u stanju u kakvom je ostala za vrijeme rata i danas, zajedno s muzejom i grobovima Adema Jasharija i njegove obitelji, svjedoči o junaštvu i žrtvi podnesenoj za neovisnost Republike Kosovo.

"Ako je Kosovo srce Srbije, Srbija više nikad neće imati kardioloških problema." (autor aforizma Denis Vidović)

 Umiljati Prizren

Od kuda početi od tolike ljepote? Pa, najbolje od Prizrena. Prije svega zadovoljstvo mi je bilo upoznati posebnu Džanan Igdžiler. Ona je, nastavivši stopama svog oca pisca, otvorila knjižaru i restoran u jednom prostoru. U svojoj književno-ugostiteljskoj oazi Džanan nudi knjige na lokalnim jezicima jer smatra da svatko zaslužuje priliku čitati na vlastitom jeziku. Ona također izlaže i prodaje rukotvorine lokalnih prizrenskih zanatlija, posebno žena, kako bi ih podržala i dala prostor njihovom radu. Džananina želja i cilj je ljudima približiti ljepotu čitanja i doprinijeti tome da narod korača prema svjetlijoj budućnosti. Definitivno posjetite Titron Store u Prizrenu upoznajte čudesnu Džanan, kupite knjigu, a nju počastite pićem.

Prizren je stari umiljati grad prožet rijekom Bistricom, uz brojne male intimne kafiće i restorane. Jeo sam fantastične zapečene ćufte sa sirom u umaku i slasne trileće.

Lokalni turistički vodič ukazao je na to da je u početku Prizren bio katolički gradić i da je Crkva svete Marije od pomoći u njemu izgrađena između 4. i 5. stoljeća. Ispred nje sam upoznao dragu redovnicu sestru Kune. Sinan pašina džamija u centru podignuta je u 17. stoljeću. Da potakne grupu na razgovor vodič je upitao:

„Are all of you students?“

„No, I'm a bankrobber“, bio sam sretan što netko misli i na potrebe pojedinca.

„Well, all the banks are closed now because it's Sunday“, osujetio je moje planove vodič.

Što bi rekli The Rolling Stones:

„You can't always get what you want, but if you try sometime you' ll find, you get trileće.“

U Prizrenu sam osjetio diskriminaciju kod shadërvana, gradske fontane. Predaja kaže da će se svaka djevojka koja se ovdje napije vode udati u Prizrenu. Za dečke nije rečeno ništa. Oni su mogli cugati vodu godinama, a ništa od ženidbe. Već sam napisao žalbu kosovarskoj pravobraniteljici za zaštitu spolova i shadërvana.

Om mani padme hum

Između Prizrena i Lješa, Lezhë (alb.) stali smo na odmorištu. Veliki Budin kip dijelio je dućan od restorana. Spomenuti Buda svjedoči o nebrojenim budističkim monasima koji svakodnevno prolaze ovom relacijom i upućuje na sve rašireniji budistički turizam. Na odmorištu sam sreo i pripadnike oružanih snaga Republike Hrvatske koji su se ljubazno pristali fotografirati s jednim pripadnikom Društva hrvatskih književnika. Nismo spominjali Budu.

U Lješu smo odali počast Skenderbegu ispred njegove grobnice i krenuli put Skadra.

Legenda o Rozafi

Tvrđava Rozafa, koja datira od 4. stoljeća povijesno je uporište u blizini Skadra. Smještena je između rijeka Bojne i Drin i svrha joj je bila braniti ulaz u grad Skadar. Jedna od najpoznatijih albanskih legendi kaže da su tri brata  željela izgraditi tvrđavu, ali bi se zidovi svaki put urušili. Odlučili su razgovarati sa starim i mudrim čovjekom u selu. On im je rekao da je potreban danak u krvi kako bi zidovi ostali cijeli. Stari i mudri čovjek savjetovao je braću da moraju žrtvovati jednu od svojih žena i živu ju zazidati u zidove utvrde. To je trebala biti ona koja im prva donese hranu. Zabranio je braći da svojim ženama spominju njegove riječi. Dva brata su svojim ženama ispričale starčeve riječi, a samo je najmlađi šutio. Sutradan je jedina koja je donijela hranu bila Rozafa, supruga najmlađeg brata. Za nagradu što im je jedina svima skuhala gablec, saopćeno joj je da će ju živu zazidati. Rozafa je pristala, ali uz jednu molbu. Kako je imala malo dijete, zamolila je da joj desno oko, desna ruka, desna noga i desna dojka ostanu netaknuti i izvan zida, kako bi uvijek mogla vidjeti svog malog sina, podojiti ga i pružiti mu ruku i kako bi on, barem dijelom, mogao vidjeti svoju majku.

Ova nas priča podučava da je prilično lako biti najmudriji čovjek u selu kad treba druge žive zazidati. A kud se tako star i mudar nije sjetio pa podmetnuo svoju kičmu u malter. A što se tiče Rozafinog supruga, ja bih svoga, mislim svoju, odmah ostavio da me poželi zazidati u neku utvrdu.

 Tamo i opet natrag

Shkodra, jam i uritur. Ja sam gladan, opet. Vrijeme je za probati zupu u svim slastičarnicama Skadra. Birao sam Miss zupa. Dok žiriram, primjećujem hrpe pasa koji se lijeno i bezopasno gegaju ili spavaju. Svi su čipirani, a neki teoretičari zavjere kažu da su i cijepljeni. Kako se dan bližio kraju želio sam upoznati i noćni život Skadra te pošao prema ulazu u jedan klub, zaobišavši redara. Bio sam u svom najboljem izdanju. Dakle, u polovnim trapericama i širokog osmijeha. Čovjek je počeo nešto grubo na albanskom pa sam pitomo prozborio:

„English?“

Čovjek je onda nastavio nešto grubo na engleskom.

„I'm from Croatia“, milo ću ja.

Ponašanje se u trenu promijenilo. Redar je prozborio: „Kroacija?“ i poveo me uslužno prema klubu, pokazao mi stol gdje ću sjesti i objasnio kad nastupa pjevač, zvijezda večeri. Osjećao sam se, nobles, hoh, i posh istovremeno, kao neki Hasan paša Predojević iz Hrvatske, prije 1593.

U knjižari, na šetnici kupio sam knjigu Jokes of Albanian Communist Days.

Faleminderit! Hvala!

Hvala izvanrednoj, jedinoj i neponovljivoj Lili Koci što mi je omogućila da putujem, posjetim sve ove krasne zemlje, upoznam divne ljude i pišem o tome. Lili, pozdravlja Vas turistički vodič Dean.* Hvala svim konobarima u Draču koji su pronašli moj mobitel, a naročito Gabrielu Zaki koji je nazive svih sljedova jela ispisao na albanskom. Hvala Dafini najljepšoj učiteljici albanskog koja me strpljivo tijekom putovanja podučavala osnovnim riječima. Ispričavam se ako mi je nekad trebalo više puta ponavljati, ali to je zato što se nisam mogao pribrati od ljepote pored sebe. Më fal, Dafina  Hvala Gentiani i Emiratu na organizaciji putovanja i svim informacijama.  Hvala Džanan iz Prizrena na prilici da ju upoznam.  Hvala zubaru iz Tetova na gostoljubivosti i sokovima.  Hvala neizmjerno simpatičnim legama Dinku i Tei na društvu. Najbolji ste. Veselim se susretu u Osijeku.  Hvala svim suputnicima u autobusu što su bili veseli, raspjevani i rasplesani.  Hvala turističkim vodičima Moniki i Deanu na stručnosti, strpljenju i veselju u jednom. Angažirajte ih, uljepšat će vam putovanje.  Hvala svim ljudima u Albaniji, Makedoniji i Kosovu što su mi nasmiješeni pokazivali gdje se što nalazi.  Hvala svim džeparima što me nisu odžeparili.

Oglas iz Prištine

Skoro sam smetnuo s uma. A i fotkao sam ga. Majstor je stavio oglas na stup. A sigurno je dobar jer ne bi inače ovako javno stavljao oglas. Pa ako netko preuređuje…

 Punojm                         Radim

Moler                            kao soboslikar

Per me shum                 Više informacija na

Info:                              Info:

045-587-870                 045-587-870

Autor: Denis Vidović