NOVO u Biblioteci Dea: SRBIJA I ARBANIJA, Dimitrija Tucovića

Društvo albanskih umjetnika Hrvatske izdalo je novu knjigu

Djelo Dimitrija Tucovića (1881.-1914.): „Srbija i Arbanija: jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije“, predstavlja zbirku reportaža kao dragocjeno svjedočanstvo srpske osvajačke politike i zločinima počinjenim nad Albancima tijekom Balkanskih ratova.

Kroz ovu knjigu, Dimitrije Tucović se temeljito obračunava s protualbanskim stavovima i spisima srpskih političara, posebice Vladana Đorđevića i Stojana Protića, koji su sustavno poticali mržnju prema Albancima i opravdavali agresivnu ekspanzionističku politiku Srbije prema albanskim teritorijima. Tucović kritički analizira njihove ideje, razotkrivajući način na koji su šovinistički narativi korišteni za opravdavanje vojne okupacije, represije i kršenja temeljnih ljudskih prava albanskog stanovništva.

Iako je knjiga bila sustavno potiskivana i prešućivana u Kraljevini Jugoslaviji, njezina suštinska poruka nije pala u zaborav. Unatoč pokušajima cenzure, Tucovićeva kritika odražava glas razuma i moralne odgovornosti unutar samog srpskog društva. Njegova analiza svjedoči o postojanju drugačijeg pogleda na odnose među narodima – onog koji se temelji na pravednosti, jednakosti i odbacivanju agresivne nacionalističke politike.

Poseban fokus knjige je usmjeren prema događajima tijekom Balkanskih ratova 1912.-1913., kada je Srbija okupirala Albaniju. On govori o tome da „Srbija nije ušla u Albaniju kao brat, već kao osvajač“ te da je lošom politikom, koja nije uzimala u obzir volju albanskog naroda, izgubila svaki kontakt s albanskim predstavnicima i gurnula ih u mržnju prema svemu što je srpsko.

Tucović prenosi kako je srpska vlada albansko stanovništvo proglasila „za ljudski odrod prema kome vredi samo upotreba grube sile„ te upozorava na „osvetničko paljenje sela i masakriranje albanskog stanovništva“. Također ističe da srpski šovinistički tisak nastavlja poticati mržnju srpskog naroda prema „divljim Arnautima“, dok istodobno prikriva „divljaštva koja je srpska vojska prema njima počinila“.

U jednom dijelu Dimitrije Tucović piše:

„Kada je buna izbila, vlada je preko zastupnika ministra spoljašnjih dela izjavila da će Arbanasi biti „primerno kažnjeni“, buržoaska štampa je tražila istrebljenje bez milosti, a vojska je izvršavala. Arbanaska sela, iz kojih su muški blagovremeno izbegli, behu pretvorena u zgarišta. To behu u isto vreme varvarski krematorijumi u kojima je sagorelo stotinama živih žena i dece. I dokle su ustanici zarobljene srpske oficire i vojnike razoružavali i puštali, dotle srpska soldateska nije štedela i njihovu decu, žene i bolesne.“

Nakon pokolja albanskog stanovništva u novopripojenim oblastima, Tucović je opominjao da je „izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom“, što je „zločinačko delo“ za koje se „mora ispaštati“. Kroz svoju analizu, Tucović oštro kritizira srpske političare i tisak zbog poticanja šovinizma i prikrivanja zločina. Tucović naglašava potrebu za razumijevanjem i suosjećanjem prema albanskom narodu te se protivi teritorijalnoj ekspanziji Srbije, posebno „oslobođenju“ Kosova, koje naziva „imperijalnim osvajanjem“. On se ne samo protivio teritorijalnoj ekspanziji Srbije nego se i zalagao da Kosovo ravnopravno sa Srbijom uđe u buduću Balkansku federaciju. Njegovo zalaganje za ravnopravnost i buduću Balkansku federaciju dodatno ističe njegovu dalekovidnost.