Međunarodna klasifikacija tvrdi da je albanski jezik star 6.000 godina i autohton je na Balkanu
Nedavno istraživanje objavljeno u časopisu „Science“ pruža uvid u podrijetlo indoeuropskih jezika, uključujući albanski, zajedno s armenskim i grčkim, fokusirajući se na njihovu starost.
Korištenjem sofisticiranih metoda proučavanja podrijetla jezika, istraživači su potvrdili da je albanski jezik jedan od najstarijih indoeuropskih jezika koji se i danas aktivno koristi.
Ovo istraživanje, koje se oslanjalo na računalne lingvističke studije, dodatno potvrđuje starost i izvornost albanskog jezika. Osim toga, grčki istraživači su proveli studije DNK, potvrđujući da je albansko stanovništvo autohtono i vrlo staro na Balkanu.
Ovi rezultati znanstvenih studija su značajni jer ukazuju na starost od najmanje 6000 godina za albanski narod i jezik, te ih identificiraju kao autohtone na ovim prostorima.
Heggarty predstavlja bazu podataka sa 109 modernih i 52 povijesna indoeuropska jezika kalibriranih tijekom vremena, koji su analizirani korištenjem Bayesovih filogenetskih modela. Njihovi rezultati sugeriraju pojavu indoeuropskih jezika od prije oko 8000 godina. Ovaj datum označava mnogo dublje podrijetlo nego što se prije vjerovalo i povezuje se s početnom domovinom u južnom Kavkazu nakon čega slijedi grana koja se širi prema sjeveru do stepskog područja.
– Nova otkrića dovode do "hibridnog" scenarija koji pomiruje trenutne lingvističke i drevne DNK dokaze, ukazujući i na Anatolijski poluotok na Bliskom istoku (kao primarni izvor) i na stepu (kao sekundarnu domovinu). – tvrdi Sacha Vignieri.
Dakle, dijagrami lingvističkog stabla s jezicima predaka podržavaju „hibridni model“ podrijetla indoeuropskih jezika.
Znanstvenici su istaknuli da gotovo polovica svjetske populacije govori jezikom koji pripada indoeuropskoj jezičnoj obitelji, ali ostaje nejasno gdje je bila pradomovina zajedničkog jezika ove obitelji (protoindoeuropskog) te kada se i zašto proširio Euroazijom.
Različite hipoteze su se pojavile u tom kontekstu. "Stepska hipoteza" sugerira širenje iz pontsko-kaspijske stepe, oko 6 500 godina (oko 4 500. pr. Kr.), primarno putem stočarstva, točnije konja. Alternativna hipoteza sugerira da su se Indoeuropljani raspršili poljoprivredom izvan pontsko-kaspijske regije, počevši od oko 9 500 do 8 500 godina pr. Kr.
Međutim, nedavna istraživanja DNK-a pružaju nove perspektive, ali su interpretacije prapovijesti jezika i dalje neizravne. Ova istraživanja su koristila Bayesove filogenetske modele kako bi testirala različite hipoteze o povijesti vremena indoeuropskih jezika.
Rezultati su pokazali da proširenja vezana uz neke indoeuropske ogranke započinju oko 5000 godina pr. Kr. i da su došla mnogo kasnije u lingvističkoj kronologiji indoeuropske divergencije. Te ekspanzije su se prema rezultatima istraživanja poklapale s lokacijama južno od Kavkaza i kasnijim ograncima prema sjeveru do stepe, što ukazuje na sekundarnu domovinu za neke indoeuropske ogranke koji su se proširili u Europu.
Stoga, kombinirajući lingvističku filogenetiku i DNK, istraživači sugeriraju da bi rješenje o podrijetlu indoeuropskih jezika moglo ležati u hibridu anatolske i stepske hipoteze.
Unatoč ovim rezultatima, podrijetlo indoeuropske jezične obitelji i dalje ostaje predmet žustrih rasprava. Bayesove filogenetske analize su proizvele kontradiktorne rezultate, što sugerira mogućnost poljoprivredne ekspanzije izvan Anatolije prije oko 9000 godina pr. Kr. ili širenja na konjima iz pontsko-kaspijske stepe oko 6000 godina pr. Kr. Ove analize koriste proširenu bazu podataka indoeuropskog osnovnog vokabulara kako bi eliminirale prethodna odstupanja i ponudile sveobuhvatniji lingvistički uzorak za daljnja istraživanja.
Filogenetska analiza, koja je omogućena zahvaljujući ovom skupu podataka, ukazuje na to da nekoliko starih jezika predstavlja izravne pretke modernih jezičnih grupa, pružajući korijensku starost od otprilike 8120 godina pr.Kr. za indoeuropsku jezičnu obitelj. Iako ova godina nije usklađena s teorijom o „Stepama“, to ne isključuje mogućnost izvorne domovine na jugu Kavkaza, koja se kasnije širila prema sjeveru u stepama te dalje kroz Europu. Ova hibridna hipoteza se dalje provjerava u svjetlu nedavnih DNK dokaza koji su objavljeni iz stepskih područja i sjevernog Bliskog istoka.
Spekulirati o tome hoće li znanost za trideset godina tvrditi da je polovica Europe, uključujući i drevne Grke, govorila albanskim jezikom, predstavlja izazovno pitanje. Takav razvoj događaja imao bi ogroman utjecaj na svjetsku povijest, kulturnu baštinu i percepciju prošlosti.
Ako bi se otkriće takve vrste potvrdilo, redefiniralo bi se razumijevanje i tumačenje povijesti. Promjena dominantnog jezika u prošlosti zahtijeva preispitivanje mnogih aspekata, uključujući i mitologiju. Stara grčka mitologija i povijest vjerojatno bi nosile drukčija imena i interpretacije, budući da jezik igra ključnu ulogu u identitetu i oblikovanju kulture.
Revidiranje svjetske povijesti na temelju albanologije bio bi izazov za buduću generaciju znanstvenika. To bi zahtijevalo ponovno vrednovanje postojećih spoznaja, preispitivanje arheoloških dokaza, jezičnih analiza i promjenu paradigmi koje su dugo činile temelj našeg razumijevanja prošlosti.
Međutim, treba imati na umu da su takve pretpostavke i spekulacije u granicama znanstvene fantastike. Pristup albanologiji i sličnim istraživanjima zahtijeva ne samo čvrste dokaze već i multidisciplinarni pristup kako bi se osigurala točnost i pouzdanost interpretacije. Buduće generacije znanstvenika bit će te koje će se suočiti s ovim izazovima i donositi nova saznanja koja bi mogla promijeniti naše viđenje prošlosti.
