Marijan Grakalić promocija knjiga Intimna sanajrica i Pjesme od formata

Knjižnice grada Zagreba – Knjižnica Tina Ujevića, Vukovarska ulica 14, Zagreb Uz Dan grada Zagreba U povodu obilježavanja dana našeg grada održana je promocija dviju novih knjiga zagrebačkoga pjesnika, pisca i novinara Marijana Grakalića Zagreb – intimna sanajrica (Vodič za snove po zagrebačkim ulicama) Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2014. Pjesme od formata (O ljubavi i drugim nadnaravnim fenomenima) Semafora, Zagreb 2014.

U povodu obilježavanja dana našeg grada održana je promocija dviju novih knjiga zagrebačkoga pjesnika, pisca i novinara Marijana Grakalića Zagreb – intimna sanajrica (Vodič za snove po zagrebačkim ulicama) Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2014. Pjesme od formata (O ljubavi i drugim nadnaravnim fenomenima) Semafora, Zagreb 2014. Uvodnu riječ dala je voditeljica knjižnice Tea Grašić Kvesić i književnik Stjepo Martinović, a Marijan Grakalić je čitao prozu i poeziju. Marijan Grakalić prozaik i pjesnik magijskoga realizma Zagreba U pjesničkom stvaralaštvu svakog doba, pa tako valjda i ovog našeg, u mnogočemu nezgotovljenog i nedorečenog, zamjetne su određene poetske niše, koje – u cijelosti ili bar djelomice – uspješno izmiču rasteru estetskih i teorijskih prosudbi deklarativno kompetentne pjesničke kritike, koji se, nažalost, slijedom histerije posvemašnje zbunjenosti nerijetko zna pretvoriti i u mučan labirint imperativa neke umišljene, tobože općeprihvatljive čitljivosti, koja iznimke trpi tek u sprezi s neizbježnom kvalitativnom degradacijom, otežavajući dobrano svakom iole ozbiljnom pjesničkom nastojanju da u otklonu od zamišljene osi tih navodno poželjnih stremljenja i srljanja ostvari ono što bi poeziji trebalo da bude najvažnija odrednica, a to je, ma kako je definirali, još uvijek sloboda, dakako, uspijemo li se pritom othrvati još jednom neukusnom paradoksu, a to je u novijoj poeziji itekako popularno korištenje pjesničke slobode kao alibija za netalentiranost i šlamperaj. Istinskom pjesničkom slobodom od mnogih aktualnih poetskih naputaka, ali i za neke dobrodošle pjesničke tradicije, od tematskih stega svakodnevice, ali i za pronalaženje pjesnički upotrebljivih brazdi i tragova u svijetu koji nas okružuje, odlikuju se pjesme Marijana Grakalića, kojeg će, ruku na srce, svaki iole angažiran konzument domaće pisane riječi automatizmu percepcije za volju radije doživjeti kao vrsnog novinara i publicista, što svakako jest, negoli kao autora takozvane lijepe književnosti, iako mu je opus što objavljenih, što neobjavljenih proznih i pjesničkih radova odavna prešao granice epiteta pozamašnosti, te što poput svakog bisera u tvrdom mraku vapnenih ljuštura tek treba da bude u potpunosti otkriven. Štoviše, teško je reći da bi Grakalić u suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji trebao predstavljati novo ime, jer on je u njoj odavna prisutan, u mjeri u kojoj se opseg i raspon njegova publicističkog rada i zanimanja podudaraju i isprepleću sa širokom paletom književnih tema i preokupacija, dakle, manje-više totalno. Ostanimo načas pri publicistici: bavio se on u svojim ogledima i istraživanjima mutnim političkim zakulisjem ili vjerskim zagonetkama, izazovima okultnog ili naprosto melankoličnim ispraćanjem jednog vremena koje neumitno tone pod zelenom prašinom zaborava, jedna konstanta u Grakalićevu pisanju više je nego zamjetna: ono što vrijedi da bude zabilježeno otkriva se isključivo u sintezi neposredne stvarnosti i one druge, magijske realnosti, kao svojevrsna „treća stvarnost“, sračunata da pronalazi klicu začudnost u svakodnevnom, a u onom što nazivamo začudnim čvrsta jamstva naše životne normalnosti. U domenu takvog „magijskog realizma“ nedvojbeno spadaju i Grakalićeve pjesme, pri čemu odmah valja upozoriti da je njihova magičnost i često isprazno semantičko čarobiranje raznih suvremenih poetika nipošto ne predstavljaju istu stvar. Grakalićev izraz je jasan, kao što je, uostalom, jasan i u Borgesa, ne erektira žučljive bodlje prema mrskom „logocentrizmu“, već naoko nepretencioznom smislenošću uvlači u posvećen besmisao poetske igre, ne mari za artificijelno konstruiranje i destrukciju razlika, razluka i drugih posuđenica iz palete instrumenata kojima suvremena teorija spoznaje i tumači svijet, nego ih suvereno upisuje tamo gdje treba, primjerice, već u samu posvetu kćerima Greti i Emi: jer je ljubav posve naravne nestvarnosti dar. Svojevrsnu „magiju“ posreduje, naravno, i ritam Grakalićevih stihova, načičkanih silinom unutarnjih i vanjskih rima i asonanci, kao da svojim neprestanim žuborenjem nastoje zadržati čitatelja na jedinom prohodnom putu kroz nigdine i tmine priručne realnosti, a to je put prihvaćanja obrazaca njene simpatetične magije kao u nekom davno zaboravljenom obredu, ma obraćali nam se njegovi meštri i putem SMS-a poput Grakalićeva gurua. Uistinu, krhotine realnosti, koje se u žrvnju duhovnog konzumerizma današnjice pred našim očima svakodnevno dodatno mrve, a Grakalić ih – poput sveznajućeg pripovjedača, koji je, međutim, duboko svjestan i da mu je pod nogama odavna izmaklo pouzdano tlo izvjesna totaliteta – suvereno slaže u kaleidoskopičan privid cjeline, dopuštaju najfantastičnije poredbe i sprege, koje kroz aparaturu suvremenih medija do naše svijesti više ne stižu iz nekog pretpostavljenog onkraja, nego iz samog srca praznine, koja nam legitimira stvarnost. Svijet, čije protagoniste i statiste autor susreće na svom pjesničkom putu, tako je „sedma dimenzija, osmi putnik i šišmišev rep“, ali i „drama, stanje svijesti i ogledalo društva, čista krama“, pa onda više ne čudi da u „jakuševečkom butiku“, koji ničime više ne odudara od neonskog seks-shopa ili kakvog drugog oltara novovjekih božanstava (introibo ad altare dei), riječi kao što su karma i krama neminovno gube svoju posljednju razliku / razluku. Jer, svijetu koji svoj vapaj za smislom artikulira kroz new-age i druge pomodne duhovne ludorije Grakalić podozrivo pruža zrcalo karikature, dok onome koji u svojoj okoštaloj, do pukog egoizma ogoljenoj svakodnevici više ne mari ni za što duhovno, plemenito ili naprosto lijepo pred očima ispisuje nimalo ezoteričnu formulu gorčine i prijezira, a sve to bez ikakve primjese zajedljiva paradoksa, jer svijet naše realnosti trebao bi prema nekoj sve manje uvjerljivoj teodiceji ionako biti najbolji od svih zamislivih. Okvir tog svijeta, zahvaćena u prizmi njegove katkada ozbiljne, a katkada i komične magijske realnosti, format je koji Grakalić zadaje svojim pjesmama. Na velikom planu on je naprosto današnjica, krcata poput svake druge sjetnim posezanjima u bolju prošlost, na malom nerazmrsivo tkivo usputnih likova, koji ubačeni u nju nisu nimalo krivi za njene velike promašaje i nedostatnosti, a na nekom srednjem, sasvim osobnom, autorskom, pa i pomalo melankoličnom, to je naposljetku i Zagreb, zahvaćen u presjeku nebrojenih prostornih i vremenskih refleksija, aluzija, metafora i metonimija, neuništivi magično-realni Zagreb, koji je, mogli bismo glatko rezimirati, u Marijanu Grakaliću dobio i zadržao jednog dragocjenog intimnog suputnika, supatnika i svjedoka. (Boris Perić)